Quo Vadis, Alberta?

Nakon 4 mjeseca vrijeme je za jubilarni skoro-kvartalni blogerski post.

Draga populacijo citatelja i kolega, malo cu ovaj put baciti svijetlo na svoje dogodovstine u zadnjih nekoliko mjeseci ali i na opce stanje stvari ovdje u Alberti. Posto smo dobili famozni PR 02.08.2015, sve se promijenilo stubokom. Kako za koga. Elenita je dobila poziciju direktorice u onom opjevanom YMCA-u. Sreca ju je pogladila bolje nego ja ikad u zadnjih 3 i kusur godina. Da, proslavili smo i trecu godisnjicu skupa. Drzali smo ostre predmete podalje kako bi dostojanstveno proslavili. Mediteranske zene su granicno lude, to je empirijski dokazano. Najgore je sto ih ne mozes ne voljeti. Kad uskuha Spanjolska krv, uskuham i ja, ludilo… Al ajde, bar nam nije dosadno i monotono.

Kako je nju pogladila sreca, mene je netko pogladio lopatom pa sam “dao otkaz” u firmi. Dao pod navodnicima jer stjecajem okolnosti, to je bila opcija na stolu. Davsi otkaz, automatski sam izgubio pravo na naknadu za nezaposlene. Tako da sam si utjerao duplo, do balcaka. Posto sam vidovit po prirodi i osjecam nadolazece promjene, spremao sam se za taj jubilarni dan nekoliko mjeseci unaprijed. Kako je ekonomija ovdje pocela ici prema dolje vec u sijecnju 2015. nama su tada srezali sate i do veljace smo vec bili na 3 radna dana. Da bi do travnja vec bili i na dva radna dana. Ja naravno ne. Jer sam bio na LMO. Tako da meni sluzbeno nisu mogli rezati sate (ne zelim ici tocno u detalje, ali prevedite si “sluzbeno” na hrvatski poslovni jezik i kulturu poslodavaca da bi dosli do odgovora). Katastrofa. Kako sam to prezivio? Privatni poslovni instinkti. Spasio me “jedan moj prijatelj”. Do dobivanja PR, ja nisam nista radio sa strane, to je protuzakonito. Zato je “moj prijatelj” bio kreativan.

Prica o “jednom mom prijatelju”. Dakle, lik je vidio da se u njegovoj firmi stvari krecu u smjeru otkaza i raspada sistema. Ne zeljevsi cekati da ostane bez para, pokrece biznis za ciscenje auta. Za neke sitne novce u usporedbi sa cijenama koje cepaju auto praone. I tako lik kupi nesto malo cetaka i par boca sampona i drugih cistila i pocne traziti klijente samo njemu znanim metodama. To je ostalo tajna. Nekim spletom okolnosti, ljudi pocese zvati i mailati, te se posao zarolao. U roku od 2-3 tjedna, vise nije bilo slobodnog termina. Radio je 4 dana tjedno samo ciscenje,2 dana u firmi. I tako sve do odlaska iz firme na ljeto. Nakon odlaska, mislio je da nece moci popuniti i nove slobodne termine. Cudnim cudom, popunio je termine  2 mjeseca unaprijed i nije mogao vjerovati. Morao je odbijati klijente jer fizicki nije mogao odraditi posao. Od pocetka veljace do lipnja vec je nakupovao opreme za preko 1500 dolara i nesto podigao cijene, radio po 12 sati na dan kao konj cisteci svinjce koje lokalni Kanadjani zovu autima. Strgan i iscrpljen, vodila ga ja samo ljubav prema buntu para koji je nosio kuci svaki dan. I koje ce kasnije ostaviti u tropskim destinacijama ispijajuci bekrajne bezimene koktele  dok hladi jaja u bazenu i gleda kako male Majanske indijanke pune svedski stol koji je maloprije poharao i unatoc nadljudskim naporima nije uspio probati sve ni nakon 3 dana upornog prejedanja.

Eto, taj prijatelj je razvio biznis iz nicega, krenuvsi od kante i cetke do siroke baze klijenata i uhodanog posla koji stane u gepek prosjecnog auta. Taman kad sam ja dobio PR i dobio opciju da otvorim firmu, od tog svog “prijatelja” sam preuzeo sav posao. Sve je islo super do zime, kad je kihnulo muski. Cim je zahladilo, posla ima na kapaljku, jedva za pokriti osnovne troskove. Dok Elenita rastura managerski posao, ja rasturam zivot nezaposlneog svjezeg imigranta. Koliko god mutavo zvucalo, biti nezaposlen je prilika. Prilika za vlastiti biznis ali i prilika za sjesti, analizirati sebe, svoje zelje, sposobnosti, potrebe, ciljeve u zivotu… Dok god ima para, samo ih ganjam i ne marim kud to vodi. Ciscnje auta je dobra lova ali kuda vodi? Netko ce reci da je samo lova bitna i vec ce se to nekud razviti, zaposlit ces nekoga, ovo, ono…

Poceo sam se vec krajem 8. mjeseca prijavljivati za razne poslove a ponajvise sam ciljao poslove u vladi i gradu Edmontonu. A tu je navala nevjerovatna. I sta se desi? Dobijem intervju za vladu! Pripremam se kao za prijemni ispit na faksu, razvijem masu scenarija, pitanja, vidim kolika znanost je trazenje posla ako neces cijeli zivot biti lopata operator, unatoc diplomi i faksu iz HR.

Obucem odijelo, odem u jedan od onih sjajnih nebodera u gradu, odradim sat vremena intervju. Kao da sam bio na drogama! Taj moment mi je bio prijeloman. Izasao sam kao zombi koji je bio u paralelnom svemiru sat vremena, Skuzio sam koliko je meni postalo nerelano biti u situaciji da sam u odijelu, u poslovnom neboderu, na intervju za dobru poziciju u vladi (ili nekoj vecoj korporaciji, slicna je to shema). U zadnjih 3 i pol godine Kanade sam se poistovjetio sa nekim poslovima koje prije nikada ne bih radio. Prosao sam kuhinje, lopate, mostove, cekicanje, betonske armataure, salovanje, montaze, tvornice peleta, knauf ploce, laminate, instalacije vrata i prozora, krecenje, tokarske strojeve, viljuskare… Iako sam bio dobar dio vremena u uredu u Samexu, to je bio neki cobanski djir jer je sva ekipa tamo bila u tipicnom kanadskom “uspio sam svojim radom i ne zanima me nikakav management, znam ja sta treba i kako” modu. Nije to bio onaj poslovni stih vec stih par rednecka koji su digli masne pare na tokarenju za naftase. Znaci, odvikao sam se od ideje da bi mogao i trebao raditi u struci, ono sto sam ucio i sto me cak i zanima. To me presjeklo, natjeralo da se zapitam sto ustvari ja hocu od zivota? Tisina u odgovoru je bila znak za uzbunu.

I sta se desi docnije? Pa poslusajmo. Skontao sam da sam intervju odradio prilicno dobro i cak su se trebe smijale na neke moje tupe fore. Kasnije sam upoznao jednu Kineskinju koja je radila u ljudskim resursima za vladu i rekla mi da sam prosao intervju ako su isli zvati moje reference. A oni su zvali moje reference. I tu je zapelo. Na najneocekivanijem dijelu. Nista od posla. Propala vrhunska prilika zbog vise sile, ajmo reci.

Kako sam dobio tu famoznu odjebanicu od Vlade zbog propale reference, trebalo je nastaviti dalje. Hvala Bogu na mojoj nezaposlenosti i Eleniti na guranju da idem malo medju agencije za pomoc imigrantima. Posto sam poslao masu zivotopisa i nista nije upalilo, odlcio sam da cu ipak morati probati te alternativne metode za imigrante. Nikako se nisam mogao zamisliti u istoj klasi sa svim onim somalijskim cuvarima koza, indijskim vozacima riksha i filipinskim Minjonima. Ne zbog rasizma vec zbog…Balkan, eee, niko nam nije do koljena.  Poceo sam se u studenom/novembru muvati po par imigrantskih agencija, otisao na neke radionice, nasao neke brosure vlade Alberte za pripremu za promjene u karijeri i slicno. Kad sam konacno ohladio od posla ciscenja auta i kad sam dobio vremena da mi sjedne zivotna slika, dopustio sam sam sebi da mi netko sastrane objasni da neke stvari mogu poboljsati. Od tada sam prosao masu razgovora sa savjetnicima za zivotopise, intervjue i kojesta, poslao jos nekih tridesetak zivotopisa gdje sam za svaki utrosio oko dva sata priprema i promjena kako bi sve pasalo opisima posla u oglasu… Trazenje posla je posao sa punim radnim vremenom. Ako se tako ne postavite prema trazenju posla, opet cete zavrsiti u nekoj XY firmi mizerni. Na jednom seminaru sam se nasao sa masom ucitelja iz cijelog svijeta koji su svjeze dosli u Albertu i zele ovdje biti ucitelji. Vecina iz Indije, Kine i Somalije/Etiopije. Kad sam vidio te face, ja i jedan Kazahstanac jedini bijelci, malo mi je bilo cudno. Kad su poceli pricati, skoro sam se upisao od smijeha. Doslo mi je da podjebavam skoro svakoga. Ne toliko koliko su nerazumljivi vec koliko su robotizirani u svojim odgovorima, suhi, isprani, bezlicni… i zele biti ucitelji ovdje. Cak je i moderatorica rekla da kazu sto je njihova strast a ne sto im je struka. Bez rezultata. Svi redom samo ponovili “My passion is teaching!” Kao papige. Oni koje se razumjelo. Ostali su mumljali na Nepalsko-Engleskom ili tako nesto. Zamisli magistra obrazovanja iz Somalije. Pa oni koji su kupili diplomu na autobusnom kolodvoru u Prijedoru su vjerovatno doktori za njega. Ja sam rekao da nisam ucitelj vec samo u prolazu, dosao vidjeti sta ima. Zamisljao sam kako je raditi sa takvim ljudima negdje, ne u skoli vec bilo gdje, u firmi…Gledati kako zivot prolazi u trivijalnostima skupa sa tim jadnim izgubljenim imigrantima koji ce proizvesti kanadsku djecu koju ce zatupiti isti sistem obrazovanja u kojem oni kao takvi rade… To me vise nije zanimalo. Najbolja stvar cijelog seminara je da sam jedino ja bio pozvan na razgovor u jednu prilicno finu agenciju za zaposljavanje uredskog osoblja. Eto uspjeha, istakao se medju somalijskim pastirima i indijskm fakirima.

Moj resume je jos uvijek zahtjevao popravke za novu razinu poslova u struci koje sam trazio, moje vjestine na razgovoru za posao su bile djevicanske jer je u Alberti razgovor za posao u gradjevini ili strojarskim radionama bio ” Jel hoces raditi? Mozes dolaziti na vrijeme na posao? Imas radne cizme? Odlicno, sutra pocinjes!”. Bilo je fascinatno kako sam se uopce uspio pripremiti za taj prvi intervju u vladi i sloziti zivotopis kako spada, jer kasnije su mi svi ti savjetnici davali dodatne ideje i metode kako poboljsati skoro svaki segment zivotopisa. Ali onda sam shvatio da svaki od njih ima drugaciji pristup i vidjeo da za svaki tip posla postoji drugaciji pristup i u formatu zivotopisa. Srecom, za vladu sam napravio sve kako spada , a to mi je dalo i sampouzdanja. Koje je kasnije splasnulo kad su mi mnogi drugi konzultanti rekli da je najbitnije imati veze i da sam u biti bio vrlo sretan da sam uopce dosao do razgovora u Vladi. Sretan u 3 pm. Znaci da je ovdje ista shema kao kod nas samo se zove finim imenom – “networking”. Hipokrizija. Sada, dva faktora su promijenila igru. Recesija i PR. Recesija je dovela do ogromne konkurencije za poslove koji ista vrijede. A to je od barem 15$ po satu na vise. A PR je doveo do toga da me vise ne zanima sljakanje i klosarenje cisteci aute, za kakve god pare.

Jedino je Elenita rasturala i njoj je otvorena prilika zivota. Zato sam i ostao ovdje cak i nakon svih odbijenica i ribanja svinjskih auta ovih prezivaca fast fooda koji ce radije sjesti u djubar nego uzeti krpu u ruke. Ali cijelo vrijeme me brinula ona tisina u odogovru sto tocno zelim  u zivotu. I tu sam isao iskorisiti svoje slobodno vrijeme. Posto je ciscenje skoro pa zamrlo od 11. mjeseca, imao sam skoro 5 dana tjedno slobodno. To sam iskoristio prvo do slozim borbeni plan. Prvi korak je odradti sve zaostatke koje sam gomilao dvije godine. Tipa dizajnirati novu web stranicu za firmu doma, zavrsiti neke tecajeve medjunarodnih odnosa, nastaviti uciti jezike, polozit neke certifikate za jezike, poceti sa redizajnom proizvoda nase obitljske firme (Lavander.hr)… Tu sam ubacio i posjete spomenutim radionicama za zivotopise, naucio kako treba pristupiti izradi svakoga i ustvari vidio koliko toga imam za nauciti da bi se ponovno uklopio u poslovni svijet. Tako sam otkrio i jednu knjizicu vlade Alberte, Assesing You, koja je u biti vodic prema stvaranju profila samog sebe i otkrivanju sto zelis raditi u zivotu i gdje zelis biti.

Kao i obicno, mislio sam da je to jos jedno u nizu sranja za samopomoc blentavim ljencinama. Pogotovo kad sam u centru gdje sam nasao tu brosuru vidio masu mlitavih crnaca i onih aromaticnih Indijaca koji jedva govore engleski kako zvjeraju po oglasima i kompjuterima. Reko, brale, to je za ove levate, ja sam valjda ipak nesto sposobniji. Srecom, pospremio sam ego u ladicu, poceo citati i ispunjavati tu brosuru, da bi na kraju, nakon tjedan dana analiziranja i koristenja brosure shvatio da moram sad zgrabiti zivot za jaja ili nikad necu. Vrijeme ide i bacati ga na eksperimente i polurijesenja ce me dovesti poziciju da ce biti kasno za bilo sto. Ovaj put sam odlucio, ko ga jebe, idemo do kraja. Raditi ono sto hocu ili idemo dalje. Slao sam zivotopise samo na grad, vladu i neke top firme. Ako ne mogu ovdje naci posao u struci koji me zanima, cemu trunuti daleko od obitelji, prijatelja i europskog zivota. Ta mala brosura mi je promijenila perspektivu, slozio sam plan, korake, ciljeve, kako doci do njih i sto u biti zelim postici u zivotu da bih bio na miru i zadovoljan.

Kako sam vec 4 godine napeo da odem u Kinu, ta stvar je postala bitan dio mog popisa. Hocu odraditi Kinu kako bi se mogao posvetiti nekoj karijeri (koju sam isto prepoznao uz pomoc brosure). Jer kad pocnes ozbiljan posao nitko ti nece dati 3 a bome ne 6 mjeseci da odes jebivjetriti po Kini. Vremena imam, posla ne previse. Faktori su se poslozili. Prije dolaska u Kanadu prva opcija bila je Kina. Posto sam prvo upao u WH za Kanadu, to sam i odradio. Sad je vrijeme da Kinu isto skinem sa liste i idem dalje sa zivotom. A igrom sudbine dobio sam i ponudu za dobar posao u Kini! Tako da je grah pao. Polijecem krajem veljace. Kao i kad sam za Kanadu isao, 1.3.2102. Igra sudbine. Jedino moram smisliti kako da zadrzim PR i dobijem pasos. Ovaj novi premijer Justin “Macan” Trudeau je obecao mijenjati zakon da nam bude lakse dobiti pasose, kao prije 2 godine. Valjda ne laze, tako lep, sve ga imigrantice vole.

Nakon Kine se vracam na faks, Europa ili mozda Kanada. MBA ili Masters degree. Elenita ostaje ovdje u Kanadi do kraja ugovora,onda dolazi u Kinu i od tamo idemo malo lutati, zujati po okolnim zemljama i vjerovatno nazad u Europu. Gdje, ne zna se jos. Ja na faks, ona na posao. YMCA je pristuan svuda tako da nece imati problema gdje god da se smjestimo.

Eto, drago citateljstvo, idemo na rizu. Cao Kanada i Alberta, alo Hong Kong i Kina! Opet avantura! Mozda stavim ovdje neke price.

 

 

 

STANJE U ALBERTI

Mozda da pogledate par clanaka i razmislite sami. Skoro pa banana.

Dvije vijesti koje opisuju stanje depresije trzista rada u Alberti

http://www.macleans.ca/news/canada/the-death-of-the-alberta-dream/

http://www.cbc.ca/news/canada/calgary/alberta-unemployment-rate-2014-2015-1.3395099

Pa dvije vijesti koje opisuju stanje u drugim provincijama koje proizvode za druge industrije osim nafte i plina.

http://www.timescolonist.com/business/victoria-tops-province-in-employment-growth-1.2147510

http://windsorstar.com/business/windsor-seeing-manufacturing-boost-still-holds-highest-unemployment-rate?__lsa=fff7-c73d

Da ne bi bilo da sam samo ja nezaposlen od svih nasih, ima ih jos koji su bez posla. koji rade skracene smjene, koji rade na crno, koji cekaju sta ce biti, zahvalni na svakom danu. Ne bih ja bio nezaposlen da hocu opet negdje lopatati ili cekicati. Ali ne ovaj put. Ima ekipe koja se lijepo ushemila u nekim boljim firmama i koji ce prebroditi ovu krizu. Kazu banakri da bi mogla trajti do kraja 2017. Tako da svi vi koji tek dolazite morate dobro odvagnuti sto i kuda. Posla ce se naci, za prezivjeti ce biti. Ali koji vam je krajnji cilj? U dva linka gore imate i opis stanja u Ontariu i BC-u. Tamo se sada dize industrija na krilima slabog dolara i vjerovatno ce biti vise optimizma na trzistu nego ovdje u Alberti.